pa evo, iskopao sam neke stare albume i preslikao neke fotke, nije baš kvalitetno ali poslužiće, tko još voli da čita duge postove; idemo dalje....
Taj je auto (Mercedes 300) u narednih nekoliko godina preživjeo još dva otvaranja motora, dva pokušaja ispravljanja radilice, skupi novi dijelovi od Karascha i Neumollera, ali ništa to nije uspjelo kako treba i vrlo brzo nakon tih generalki dešavalo bi se isto - gubitak pritiska ulja i to na istom letećem lageru, i na kraju je završio kod jednog kolekcionara u Sloveniji (inače je taj auto bio poklon njemačkog predsjednika Adenauera Jovanki Broz, pa je imao priličnu vrijednost). Uz moga brata koji je to sve radio i mene vodio sa sobom kada god se išlo kod raznoraznih stručnjaka radi mjerenja i procjena sam dosta naučio o mehanici motora a i uopće, i zarazio se tim sindromom. Te su popravke trajale nedjeljama...
Tako dolazimo do prvog auta koji sam ja kupio svojim novcem kada sam položio vožnju i radio mjesec dana na nekom sajmu, a koga nikada zapravo nisam vozio: 1955 Buick Super Convertible
(nije slika od baš tog auta, ali kao da jeste iz ovog kuta, ovo je 1955 Buick Special, nešto kraci od Supera, i sa tri umjesto 4 karakteristična otvora na prednjem blatobranu; to su bili tenkovi...)
taj auto je kupljen od nekog Cige čija je kuća bila kraća nego Buick, i to sa neispravnim automatskim mjenjačem, mjenjač popravljen, novi krov ugradjen i auto prodat navrat nanos sa suzama u očima da bi se kupio auto mojih snova koji sam gledao na jednom parkingu još od prvog gimnazije, već se bio počeo polako komadati djelanjem lokalnih huligana tj. djece, jednom prilikom umalo sam bio uhapšen kada su se noću skidali (spašavali, he he) instrumenti sa toga auta koji su bili nenadomjestivi ako bi bili razbijeni, a jedno staklo na instrumentima je već bilo razbijeno...poslije ga je napravio lokalni staklopuhač po uzorku od drugog sata, valjda posljednji koji se je još bio bavio tim zanatom...
Nitko nije znao čiji je to bio auto, onda je jednog dana nestao (sve se ovo dogadjalo još prije kupovine tog gore pomenutog Buicka). Taj auto je bio Lancia Aurelia B-20 GT iz 1952, 2.serija, jedan od vrlo znacajnih auta u istoriji automobilizma, malo ih je očuvano i, u bilo kakvom stanju, danas su nevjerojatno skupi. Naravno, ništa se to tada nije znalo, i to nije bio razlog interesovanja, nego jednostavno mi se svidjao i to je to. Onda je jednog dana nestao sa tog parkinga, pao u zaborav i kroz nekoliko godina primijećen u nekom dvorištu na drugom kraju grada. Nakon dosta muke postao sam vlasnik i razočarao se shvativši da je auto mojih snova zapravo gomila truleži. Učinjen je pokušaj popravke - restauracije, totalno neupeo tj. prekinut kada sam shvatio da će ti majstori da ga dokusure i upropaste. Stajao je onda 2 godine pod nekom strehom, motor (V-6, Vitorio Jano, prvi V-6 motor ikada napravljen) bio na terasi, u medjuvremenu se vozio, naravno, Fićo tj. Zastava 750, a bio je tu i još jedan Buick iz 1955, gorepomenuti Special, isto porijeklom sa vojnog otpada...V-8, automatik, radio lampaš, klupa naprijed za vozača i nekoliko suvozačica po mogućstvu...
E onda se čulo za majstor Kresoja, a to je bio zaista vrhunski limar, zapravo gradjevinski limar koji se obogatio u Americi i vratio u Jugu da živi u sreći i veselju, shvatio da od oluka i prozora ne može da se živi, i počeo raditi automobile – e to što je taj mogao da uradi se ne da opisati, uglavnom, nakon čekanja i dosadjivanja da dodjem na red kod njega na kraju sam mu se smučio i pristao je da uzme da radi moju Aureliu. To je trajalo par mjeseci, svakodnevno; pola auta, maltene cijeli donji postroj je napravljen i renoviran po svim zahtjevima restauraterstva i auto ispao nevjerojatno, školjka peskirana, ofarbao ga poslije toga čuveni Atko Bajric koji je tada isto radio u nekoj šupi, poslije postao izuzetno uspješan poduzetnik. Sad je kod jednog kolekcionara u Njemačkoj. Prodat je 1991 da bi se kupila kuca u Oprtlju, u Istri, za velike novce - e onda je familija ucinila svoje – pa nisi valjda lud da kupiš tu hrpu kamenja, vidiš da to ništa ne valja kako stvari idu (mi živjeli tada i porijeklom i jesmo iz Beograda, iako sam ja djetinjstvo proveo u Puli i Splitu, sjećam se vožnji službenom Volgom Zavoda za zapošljavanje u Puli (mama tu radila) uzduž i poprijeko Istre). Uglavnom, kuća nije kupljena, ali nikad se ne zna, idem za dvije sedmice opet tamo da pogledam nešto...
staviću neke slike kasnije
Onda je bio i 1959 Austin A40MkII – interesantan mali karavančić sa dvoja vrata i najodvratnije moguće zamišljenim poklopcem gepeka, trošio je litar ulja na 100km, ali je išao. Motor mu se nije mogao ugasiti zbog dizel-efekta nikako drugačije nego ubacivanjem u 3 pa puštanjem kuplunga… Sa mojom tadašnjom curom sam zapravo ponovno otkrio Istru negdje 1988 i taj je Austin u nekoliko godina prošao svaku bijelu cestu centralne Istre i zavlačio se i gdje nikome ne bi palo na pamet da ide sa autom...
obratiti pažnju na hand-made skelu za vadjenje motora, sastavljenu od dijelova kradenih sa obližnjih gradilišta... bio pogrešan proračun visine za neku ozbiljniju upotrebu pa se morala cijela stavljati na cigle...ali je dobro poslužila
1967 Triumph Herald karavan – jako sam bio srećan sa ovim autom, taj je imao neki problem sa diferencijalom, ponekad (zimi) bi se jednostavno kod kretanja sa mjesta zakočio, kao da kamen upadne medju zupčanike. Uvijek sam se plašio da bi se to moglo dogoditi u vožnji, ali se nikada nije dogodio… kako sam volio kad se podigne hauba, zapravo cijeli prednji dio i sve se ispod pokaže kao na dlanu, motor, ovjes, (disk) kočnice…
1963 Peugeot 403 – prodat nekom ruskom kolekcionaru, taj je auto bio bas kao nov, sa samo 30-ak hiljada km, odstajao ugarazi 20 godina, vlasnik ga uvezo i umro... jako mi je zao sto sam ga prodao.
Evo na ovoj slici u desnom uglu, lijevo je Volvo 264 GLE, prvi Volvo, kupljen sa vrlo malom kilometražom i problemom sa automatskim mjenjačem u koji je sipano hipoidno ulje, ispran mjenjač, sve proradilo, bio u savršenom stanju estetski, kožna sjedišta, šiberdah, mehaničko ubrizgavanje pravilo dosta problema, posebno u prelaznim režimima rada, vjerojatno zato jer se krenulo čeprkati gdje ne treba, trošio 50 litara na 100 km, prodat jednoj dami u godinama koja ga je prvom prilikom zakucala u neko drvo i dosta oštetila, mislim da taj auto više na žalost ne postoji. Auto u sredini je Fiat Millecento iz 1959, bio u savršenom stanju, onda ga je moj brat zapustio i na kraju prodao prijatelju koji sada radi ground-up restauraciju i ići će u beogradski muzej automobila.
Bilo je nekoliko Peugeota 404 – teške restauracije ali uvijek vrijedne truda. Imao sam jednu iznajmljenu garažu u kojoj se sve to dešavalo dosta godina, i čak jedno vrijeme imao registrovanu (pokretnu) radnju, pored redovnog posla kojim sam se bavio. Radnja je najprije bila registirana kao pokretni auto-servis radi izbjegavanja poreza, uz dosta muke jer općinari nisu htjeli to da prihvate ali na kraju su morali jer nije bilo striktno zabranjeno, a nije bilo na spisku djelatnosti koji je imao zakon u to vrijeme, e onda je na teritoriju druge općine oživjeo izdvojen poslovni prostor, isto nakon dosta borbe i dokazivanja da registrirana djelatnost ima pravo i na izdvojeno radno mjesto. To je bila ta iznajmljena garaža, i kako je to bio formalno dio osnovne registracije bio sam izvan domasaja obje općine, prvi su dobijali svoj paušal, a drugi nisu mogli nista jer nije kod njih niti bilo registrirano... puno je auta tuda proslo...i imao sam obavezu postaviti firmu na fasadu stambene zgrade u kojoj sam stanovao...
Ali možda najveći izazov i satisfakcija bili su spasavanje jednog Amija 6 koji je istrulio parkiran u sopstvenoj garaži dok je vlasnik godinama vozio druge iste takve, a ovoga kao čuvao. Imao je samo tridesetak hiljada km kada sam ga kupio, a donji postroj truo kao da je bio na dnu mora sto godina... obratite pažnju na "limarsko" rješenje za donji držač vrata... i tako je bio sa obje strane, a ispod su šarafljeni čelični profili da se sve to nekako ukruti jer tu varenja nije bilo nikakvog... ali vrlo sam ga sa zadovoljstvom vozio jedno dvije godine, poslije ga je uzeo neki pecaroš da bi mogao zbog velikih kotača stici dokle treba i kada nema asfalta...
Ford Escort na jednoj od slika bio je auto od moje buduće zene, tj. njenog oca; da pomenem i njega jer sam ga vozio jedno bar 2 godine, nije se proslavio nekim kvalitetom, ali je bio brz, sa motorom od 1,6 lit i dobar za vožnju. Jedno vrijeme glavni auto bio je Golf iz 1982 koji je zapravo bio auto mojih roditelja, tata ga je vozio do posljednjeg dana, sa svojih 87 godina... Golf je još uvijek u životu kod mog brata i vozi se svaki dan, sada još i na plin! Ne znam šta da kazem o njemu, zaista je poslužio i odslužio, ali ga nikada nisam previse cijenio.
Dolaskom u Holandiju 2000 godine kupljen je prvi i jedini do sada Japanac - 1987 Mazda 626 – izuzetno kvalitetan auto sa prednjim pogonom, vjerojatno nikad ne bih kupio Volvo da jednom prilikom prije 7-8 godina kod Karlovca u jednoj notornoj krivini na lokalitetu Budačka rijeka - gdje su mnogi izgubili zivote jer se tu nekada prevrnuo šleper sa nekakvom kemikalijom koja nije nikada očišćena i pri svakoj kišici ili rosi tu se godinama izletalo. I vjerojatno još uvijek izleće – kada sam preticao kolonu nekih sporaća, zbog toga što je u tom trenutku čelo kolone ugledalo nekoga ko je tamo u daljini izleteo iz krivine u polje, i svi počeli da koce, a nije se moglo kočiti naglo jer je sve bilo klizavo, jedan izlete pred mene dok sam bio u obilaženju, i možda mi tj. cijeloj familiji u povratku za NL sa ljetovanja spase život jer ko zna sta bi bilo da sam nastavio to obilaženje, a bio bih, uglavnom, zakucam se u njega jer ni ja nisam mogao kočiti, nije bilo nista strašno, ali me nervirala oštećena maska i branik...Tu smo proveli ostatak dana gledajući policiju kojoj nikako nije dolazilo do mozga da moraju zatvoriti tu dionicu dok ne završe uvidjaje onoga što se već ispodogadjalo, a auti su samo izlijetali i sudarali se, iako malom brzinom..
Tako kupim prvi 1987 Volvo 740 GLE koji sam prije toga gledao par godina na ulici pod nekim drvetom sa ceduljom da se prodaje, e tu bi sad išla poduža priča pa bolje da ne počinjem...
Tu je još i Renault 5 Automatic – kupljen da žena koja se plaši voziti Volvo… počne biti samostalnija u kretanju – izuzetno dobar i pouzdan auto, jedan od najružnijih za moj ukus koje je auto industrija ikad pravila, ali 5vratni model izuzetno praktičan i pouzdan. Nema boljeg auta za gradske uslove, obzirom da se mogu kupiti za par stotina eurića, i ovdje obično u dobrom stanju. Sada će ovaj, na žalost, iako je još uvijek odličan – zapravo kao nov je i spolja i iznutra, na otpad, jer holadnska država će mi za tu odluku dati hiljadarku, a već imam u rezervi drugi (i treci, he he), pa ćemo i njega slijedeće godine reciklirati, i tako sve dok bude moglo… (moraš ga imati 2 godine da bi dobio tu hiljadarku)
Tu je i 1969 Fiat 850 Sport Coupe, uglavnom spava u garaži izmedju dvije 740ice, ne znam ni sam šta cu sa njim.